Tuesday, June 7, 2016

Ka postfeminizmu

 „Žena je buntovna i prometejska u ovoj eri. Zapad je kao celina izazvao pobunu robova i poniženih i uvređenih.“ Tako je pisao Dimitrije Mitrinović u časopisu New Age, 1921. godine. Kao jedno od oruđa samoponištenja te poništenja drugih, magovi, sveštenici i proroci nihilizma pronašli su u ženi. Iskoristiće Ženu u njihovom planu svetskog subverzivnog delovanja. I kojih par hiljada godina ranije, žreci nastupajućeg hrišćanstva upotrebili su ženu, a da zapravo sa njom nisu podelili ni trunku moći koju su sebi prigrabili. Hrišćanstvo, zapravo, ne bi moglo da pobedi paganizam antičkog sveta, bez ženskog uticaja, bez ženske energije i ženskog angažmana. Isto tako, i u modernom dobu, pod plaštom emancipacije žena, pod velovima ideologije jednakosti, ravnopravnosti polova i ljudskih prava, dešava se nova (zlo)upotreba ženskog kao što se (zlo)upotrebljava svaka manjina, etnička, subetnička, rasna, verska, nacionalna, seksualna. Proglašeno je pravo na samoopredeljenje naroda koje vodi ka divergenciji političkog procesa, bujanju nacionalizma, a što sve ima za posledicu održavanja stalnih ratova na pogonu etničke i verske mržnje. Čovečanstvo živi u oko dve stotine država i pseudodržava, ali taj proces usitnjavanja postojećih državnih celina još uvek traje. Onda kao suprotan proces dolaze integracije tako razdrobljenih, bespomoćnih, kriminalizovanih i nesposobnih teritorija (nacionalne države) u nekakve nadnacionalne, birokratske celine. To je taj put u globalni sistem. Možda bi za čovečanstvo bilo idealno da je organizovano u pedesetak država, čime bi svet jednostavnije i jeftinije funkcionisao. Zarad takvih ciljeva uvode se kvote pozitivne diskriminacije za ljude raznih karakteristika, pa i za žene u celosti. Sa tačke gledišta krajnje svrhe takvog poduhvata, žene nisu ništa više nego belo roblje. 
Zastupnici pseudorevolucionarnih i pseudoslobodarskih doktrina podržavaju takav kurs jer nemaju za cilj slobodu i moć žena, nego žele da potčine ženu jednako kao i muškarca, nudeći simulakrum ljudskih, a u sklopu toga, kao poseban korpus - ženska prava. To podseća na licemerje organizovane brige o zaštiti životinja koja hapsi one koji ubijaju ili maltretiraju pse i mačke, ali ne čini ništa protiv masovnog industrijskog satiranja miliona zatočenih krava, kokošaka ili svinja pretvaranjem istih u paštete i kobasice. Te iste društvene sile teže da žene pretvore u apstraktnu Ženu, kao što su ljudska bića prvo preimenovali u uopštenije Čovečanstvo, odakle su ekstrahovali ideološkog Čoveka. Njih ne zanimaju konkretne žene, pa ni sva masa žena, nego upražnjavanje formula ideološkog funkcionisanja društvenih odnosa u kojima su neke žene marionetski istaknute na određene vidljive pozicije moći čime se argumentuje načelo ženske ravnopravnosti sa muškarcima. Nezaposlenoj, gladnoj ili eksploatisanoj ženi, to što ima nekih žena koje obavljaju visoke međunarodne, državne ili korporativne funkcije, ništa praktično ne znači. Sama ta činjenica neće promeniti njihov bedan položaj, kao što činjenica da sva mesta društvene moći zauzimaju muškarci ništa ne pomaže milijardama muškaraca koji žive krajnje bednim životom. To što na mestu predsednika države imamo pripadnika neke manjinske zajednice neće poboljšati položaj miliona bednih članove te zajednice.
Emancipatorski zahtev za ravnopravnošću žena sa muškarcima, kao jedna značajna tekovina moderne civilizacije, u sebi sadrži zahtev za priznanjem žena od strane muškaraca; priznanjem ne samo u profesionalnom, ekonomskom ili političkom domenu, a što bi trebalo da ukaže kako je ženska sposobnost jednako vredna muškoj – što se tiče ženskog učešća u svim sferama društvenog života, već priznanje da je žena uopšte ljudsko, a ne podljudsko biće. Proženska intelektualna i politička orijentacija, ukoliko zaista kao istinu prepoznaje te sasvim realno percipira ženu kao biće upotpunosti ljudsko, i u njenoj komplementarnosti muškarcu apsolutno jednako biće (a možda i superiorno), jednako sposobno za kreativnost, duhovnost, liderstvo, moć –  zašto onda insistira na priznanju svega navedenog od strane muškarca, odnosno nekog ko u tim bitnim načelima društvenosti uopšte, shodno datom pogledu, nije superiorniji? Da li je ženama zaista potrebno priznanje, od strane nekog ko je načelno jednak njima po bitnim pitanjima društvenog života? Zašto žena opšte mora da pita za bilo šta te da se obraća muškarcu zahtevajući od njega prava i za sebe, načelno ista onakva kakva ima on, pritom mu dokazujući kako su oni jednaki, odnosno jednako sposobni da funkcionišu kao zoon politikon? Bojim se da će žena umesto slobode dobiti muškarčevu snishodljivost. Ko se to argumentacijom izborio za slobodu i izbavio iz potčinjenog položaja? Ako to nikada pre nije funkcionisalo zbog čega bi to funkcionisalo u naše vreme? 
Zar žena stvarno ima suštinske koristi od nametanja i praktikovanja političke (i rodne) korektnosti u svim oblastima života? Ima li žena koristi od muškarčevog (ne)iskrenog uvažavanja, patronizujućeg podnošenja, ili kadrovskog ključa po principu rodne korektnosti? Možda se to nekom i može učiniti kao značajno postignuće, ali stiče se utisak da se suštinski ništa nije dogodilo. Žena i dalje živi u hroničnom, manje ili više latentnom strahu od muškog nasilja i u ponižavajućim uslovima života. Da li revolucionarno proženski deluje, ili ostvaruje funkciju, još jedna vrsta pozitivne diskriminacije (mislim na kadrovski ključ po rodnom principu), u ime nadilaženja rasnih, verskih, etničkih, nacionalnih, seksualnih, političkih, kulturnih i kakvih-sve-ne razlika i diskriminacija koje su listom posledica i proizvod muškocentrične kulture koja problem žene rešava u okviru svog delokruga ne dovodeći u pitanje svoja osnovna muškocentrična načela i opšti civilizacijski smer? Nije li onda danas na delu suptilni, perfidni mehanizam dominacije i mimikrije značajno izopačenog muškog duha da u eri prosvećenosti, ljudskih prava i sloboda, eri demokratije i feminizma, na perverzan način potčini i zavede ženu ka novim vidovima ropstva i neslobode, nudeći joj ispraznu formulu ravnopravnosti i emancipacije?

Kao rezultat opisanih procesa imamo dvosekli mač promiskuiteta koji ženu, kroz orgazmatični tunel zadovoljstva i ostvarenja ambicija i želja, vodi do njenog povređivanja, poniženja i smrti, a što samo svedoči u korist tvrdnje da za ženu svaka sloboda u okviru muškog sveta, u uslovima muške dominacije i latentne agresije jeste relativna, iluzorna, ograničena, i to u mnogo većoj meri nego što je ograničena muška sloboda. Istina, u tzv naprednim društvima žena ima mogućnost obrazovanja, rada i napredovanja u društvenoj hijerarhiji, ali pogledajmo cenu tog postignuća. Patrijarhalnog kućnog gazdu smenilo je bezbroj birokratizovanih anonimnih gazdi iz administrativnih struktura privrede i države za čije bi se obrasce ponašanja moglo reći da su autoritarni. Kao da ženi mnogo vredi pravo glasa kada joj ga na poslu oduzimaju, ukoliko uopšte ima posao. Oblik ženske potčinjenosti se izmenio u uslovima savremene urbano-tehničke civilizacije, ali suština ostaje. Gospodar više nije neki konkretan muškarac već institucionalni sistem stvoren (i podržavan) od strane (matorih) muškaraca koji u ime opšteg progresa – u muškoj interpretaciji – potčinjava i eksloatiše kako žene, tako i same muškarce, stare i mlade. Čemu onda ograničavanje na veoma uslovljenu ravnopravnost? Šta je sa starom dobrom dominacijom?
To što moderna civilizacija može da se pohvali većim učešćem žena u institucijama praktično ne znači ništa, kao što nije značila ništa i za vremena engleskih kraljica Elizabete i Viktorije, zatim ruske Ekatarine Velike, austrijske Marije Terezije, egipatske Kleopatre, pakistanske Benazir Buto, Margaret Tačer, Angele Merkel ili nastupajuće Hilari Klinton. Žene na vlasti i dalje reprodukuju kulturne i socijalne obrasce, šeme, modele i institucije ustanovljene i podržane od strane muške gerontokratije koja vlada iza kulisa javne scene. One su zapravo negacija ženstva, medijumi maskulinizacije i defeminizacije žena, ne bi li se tek kao takve mogle uklopiti u gotovo totalitarnu bezličnost i sivilo izopačenih, odnosno demaskulinizovanih muških civilizacijskih rešenja. Šta zapravo žene na vlasti čine? One se obično nalaze u funkciji interesa i moći vlasnika i veleposednika privrednih resursa i kapaciteta - muške gerontokratije. To što se pojedine žene, kako u prošlosti, tako i danas, nalaze u poziciji da imaju veliku moć nad impozantnim brojem muškaraca, ženstvo uopšte ne čini slobodnim. Nijedna žena nije vladala sa isključivim ciljem oslobađanja žena. Ona gotovo da i ništa nije učinila za žensku stvar. U naše vreme, u tzv. razvijenom svetu stvari stoje bitno drugačije, ali i dalje protiv žene, bez obzira na značajne rezultate ženskog oslobađanja, rade fundamentalne matrice društvene reprodukcije koje otkrivaju svoj muškocentrični gerontokratski vektor tako što perfidno zakidaju svaku mogućnost revolucionarnog ženskog proboja.

Pogledajmo kako je zapadni svet ustupke učinjene prema ženskoj slobodi i institucionalnoj moći brže-bolje negirao na drugim mestima. Žena sistematski i perfidno biva vaspitavana kako je penis rešenje za sve njene histerične i ostale psihičke probleme. U praktičnom smislu to znači da je žena načelno ravnopravna sa muškarcem, ima prava na sva prava kao i muškarac; više niko nema prava (barem u teoriji) da je maltretira i diskriminiše, te kao vrhunski aspekt ženine slobode jeste njeno pravo na penis (telo muškarca u užem smislu) – a što bi trebalo da predstavlja trofej njene seksualne slobode; pravo na slobodan pristup penisu, u meri koja njoj odgovara ili je zadovoljava. Ona više nije vlasništvo, ili privilegija, posredstvom socijalnih sila, jednog penisa, već ona može slobodno da bira. Takođe, ona može i da ne odabere mušku nego žensku stvar, ali šta to zaista znači? Znači li to da takvo stanje ženskog izbora potvrđuje ono dobro utvrđeno zoroastersko-judaističko-hrišćansko-islamsko-vajningerovsko gledište po kome je žena gotovo beslovesna, i budući uronjena u svoju seksualnost, posve sazdana od strasti, te nesposobna, ili vrlo ograničenih sposobnosti, za logičko i analitičko mišljenje, za stvaranje istorije i usmeravanje civilizacijskog toka? Nije li onda Vajninger u pravu kad kaže: 
Najsilnija ženina potreba jeste doduše da sama bude obljubljena, no to je samo poseban slučaj njenog najdubljeg, njenog jedinog vitalnog interesovanja, koje teži snošaju uopšte, njene želje da snošaj što češće vrši ko mu drago, ma kada i ma gde.”[1] 
Takođe, Vajninger ističe: 
„Da se apsolutno ništa drugo ne može da percipira kao pozitivna opšte-ženska osobina do podvodaštva, odnosno delatnost u službi ideje snošaja uopšte.”[2]
Amori de Rjenkur kaže: 
„Žena, večno žensko, ulazi u priču prvenstveno kao saveznik đavoljeg Ahrimana, kao „demonska bludnica“ koja se hvališe da će lišiti dostojanstva Blaženog Čoveka, Gajomarta, persijsku verziju iskonskog Adama… U svetim štivima Bundahisn stalno se objašnjava da je za poražavanje Ahrimana bitno rađanje muškaraca a ne žena – jer žena koja je, mada stvorena Ormuzdom, odabrala da bludniči sa Ahrimanom, nema nikakav osećaj za istoriju ili etiku.”[3] 
Ilustracije radi, daću još nekoliko de Rjenkurovih navoda: 
„Kad taj patrijarhalni duh izbegava asketizam i glavni naglasak stavlja na ljudsko razmnožavanje: on tvrdi da je zlo u svet uneo ženski element, ali je primoran da prizna da taj element ne može biti sasvim zao. Nepoverenje prema ženi, međutim, valja uliti svim muškarcima, kako to obično biva sa verama koje su, poput zoroastrovstva, prvenstveno etičke.”[4] 
Jedan od izvora ove diskriminacije izgleda da se može naći u tradicionalnom jevrejskom isticanju ideje da je ženina polna žudnja verovatno snažnija od muškarčeve i da je obično žena ta koja muškarce navodi na polne nepriličnosti; ovo je stalno ponavljani motiv od Starog zaveta do Talmuda.”[5] 
Nije li onda, shodno datom gledištu, bolje da se žena slobodno zanima penisom ili drugom ženom koliko joj volja, dok ćemo one malo promućurnije, po kadrovskom rodnom ključu, ugurati u neke institucije moći i odlučivanja tek da se upotpuni slika ideala ravnopravnosti sveljudskog diverziteta na globalizacijskom kursu opšteg napretka? 
Era racionalizma i prosvećenosti, ima jednu zajedničku crtu sa minulom teokratsko-inkvizitorsko-feudalnom epohom. Naime, surov obračun srednjovekovnih stožera izopačene muškocentrične dominacije, putem progona veštica, nasilnog pokrštavanja i zatiranja paganskih običaja, obreda, magijskih rituala, verovanja, praksi i uopšte pogleda na svet; dakle, jedne sfere koja je umnogome bila polje ženskog delovanja i ženske afirmacije, smenilo je intelektualno ismevanje, ignorancija, suvoparna nadmenost novih (muških) žreca epohe naučnosti i modernosti. Mirča Elijade kaže: 
„U krajnjoj liniji, „lov na veštice” je težio likvidaciji poslednjih ostataka „paganstva”, to jeste, u osnovi, likvidaciji kultova plodnosti i inicijacijskih scenarija. Ishod toga je osiromašenje pučke religioznosti, a u nekim krajevima i rasap ruralnih zajednica… U Loreni, u XVI i XVII veku, „vračevi” pozvani da se pojave pred vlastima smesta su priznavali da su „vračevi-vidari”, ali ne i vešci; tek posle mučenja, na kraju su prihvatili tvrđenje da su Satanini robovi.”[6]
Odbacivanjem srednjovekovlja, pobornici Napretka – iz gluposti ili zlonamernosti – nisu rehabilitovali ono što je to mrsko im srednjovekovlje sa fanatičnim žarom htelo da u potpunosti iskoreni, uništi i satanizuje. Pobornici novog – novovekovnog jednoumlja, u ime vladavine Razuma, osudili su misao, postupke i ponašanja srednjovekovlja kao neracionalne, i umesto na lomače, drevnu religiju veštica kao oblik ženske društvene i duhovne artikulacije, stavili su na operacioni sto empirizma, pozitivizma i scijentizma. Usledila je racionalistička obdukcija leša ženske duhovnosti, i nakon što su ustanovili da je ona mrtva, jer budući arhaična (dakle ženska, uz nemogućnost i apsurdnost njenog oživljavanja) i neshvatljiva njihovoj uzvišenoj racionalnosti (te kao takva opet ženska), smeštena je u formalin, u jalove naučne radove, enciklopedije, knjige, u požuteli papir, u memlu i prašinu biblioteka i profesorskih kabineta. Tu je ona na sigurnom, zaštićena od zaborava, ali i naučno diskreditovana kao narodno verovanje, folklor, kao primitivna religija (još primitivnija od monoteizma), od koje je, baš kao i njegov srednjovekovni prethodnik, muškocentrični duh savremene civilizacije tajno strepio i plašio je se. Danas se time bavi u suštini marginalizovan i šarenolik tzv New Age...
Otud je taj duh izmislio tobožnju emancipaciju žena. Žene su dobile  mogućnost da slobodnije biraju između tela (muškog/ženskog), rađanja, pobačaja i rada. Muškarci su dobili pornografiju. Svi su dobili promiskuitet. Sistem dominacije nije ugrožen. Na kraju, teško da danas imamo na delu neku efektnu žensku solidarnost. Da li su bogate i moćne žene spremne da se odreknu svojih materijalnih preimućstava (ili da ista upotrebe) u korist socijalno ugroženih žena i žena koje rade i po 14 sati dnevno za ponižavajuće dnevnice u trećesvetskim ekspoziturama njihovih, ili firmi njihovih muževa? A gde su na hiljade seksualnih robinja mafije i požude vrlih i radnih muževa – tzv belo roblje? Pune ravnopravnosti između muškaraca i žena nema, niti je ikada postojala, a nikada je neće ni biti. Žene jednostavno ne mogu izaći iz položaja potčinjenosti i objekta manipulacije, ukoliko one same ne smognu nekako snage da potčine muškarce. Zato one ne bi trebalo da se zavaravaju iluzijama savremene (pseudo)civilizacije u kojoj žena može biti ubijena, silovana, mučena, porobljena, ponižena, ozračena ili raseljena, samo zato što pripada pogrešnom narodu, rasi, porodici ili veroispovesti, ili se jednostavno našla na pogrešnom, a možda i na pravom mestu. Jedna takva (samo)obmana jeste i ta o ravnopravnosti – kao da dva jednaka elementa mogu da figuriraju ravnopravno a da to u ovom haotičnom svetu protekne bez problema, u harmoniji i međusobnoj slozi. Iako komplementarni, muški i ženski duh su iskonski neprijatelji. Žene više ne bi smele da nasedaju na priče o lojalnosti tvorevinama koje je muški duh sanktifikovao, racionalizovao, legalizovao i legitimisao. U izgradnji mnogih društvenih, moralnih i kulturnih rešenja, danas važećih i dominantnih, i u čijem održanju učestvuju i žene, ne samo da žene nisu učestvovale, nego ih niko nikada ništa o tome nije ni pitao. Zašto bi žene bile lojalne tom i takvom svetu, njegovom moralu i običajima, njegovoj zdravorazumnosti, institucijama, tradiciji, njegovoj veri i političkoj religiji, njegovoj simbolici, prostor-vremenskom izrazu, percepciji? Zašto one ne bi imale sopstvene kultove, te posve drugačiji vid samoorganizovanja, tj. civilizacijskog organizovanja, zatim novi vid mišljenja, religije, društvenosti, nauke, ekonomisanja i pristupa prirodi? Na ova pitanja nemam odgovore niti pokušavam da ih sročim, ali kroz njih uobličavam ono što intuitivno naslućujem da će magija ili magijska religija osloboditi žene. Ključeve tih formula nije potrebno izmišljati. Oni odavno postoje pa je samo potrebno ponovo ih otkriti. 



[1] Oto Vajninger, Pol i karakter, poglavlje Suština žene i  njen smisao u svemiru, Narodna knjiga Alfa, Beograd, 1998, str 351.
[2] Isto,… str 352.
[3] Amori de Rjenkur, Žena i moć kroz istoriju, poglavlje Iran i Izrael – duhovni prodor, str 135.
[4] Isto,… str. 136.
[5] Isto,… str. 142.
[6] Mirča Elijade, Istorija verovanja i religijskih ideja, tom III, poglavlje Religija, magija i hermetičke tradicije pre i posle reformacije, odeljak „Lov na veštice” i promene u pučkoj religiji, str. 196. „Tužbe za bavljenje vradžbinama zabeležene u severnoj Italiji ne govore o obožavanju Đavola, već o kultu Dijane.” Isto,… str. 198.