Saturday, May 21, 2016

Galaksizacija, panseksualizam, transhumanizam - prvi deo

H.R. Giger - prorok transhumanizma, panseksualizma i galaksizacije

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz trećeg, proširenog, dopunjenog i samostalnog autorskog izdanja moje knjige "Božanska revolucija katastrofe" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa


Fransoa Donatjen markiz de Sad je ponudio eksplicitnu alternativu, ali pošto napredni duh Velike Francuske revolucije ipak nije bio toliko napredan, siroti Markiz mora da je doživeo veliko razočarenje nakon revolucionarnog prevrata. Njegov sadistički društveno-seksualni poredak, i pored svih pomaka, ni nakon dvesta godina, nigde nije prihvaćen, bez obzira što njegova doktrina ima izuzetno briljantnu argumentaciju oslobođenu iracionalnih humanističkih detalja. U neku ruku Markiz de Sad je jedan od najvećih pobornika tzv vladavine Razuma, pošto je po njegovom shvatanju, moralno, logično i sasvim razumno uzeti kao svrhu i cilj života težnju za ličnim zadovoljstvom, kakvo god ono bilo i kako god se ispoljavalo. On odbacuje ulogu Boga kao vrhovnog moralnog sudiju te odbacuje bilo čiji patronat i autoritet na polju etike i morala kao proizvoljan. To što se kod de Sada težnja za ličnim zadovoljstvom ispoljavala „sadistički“ stvar je crta samosvojnosti njegovog karaktera. Društvo / država je poput kakvog opakog demijurga, želi da kontroliše umove, tela, seksualne aktivnosti, imovinu i potomstvo svojih članova i podanika. U tom smislu dužnost uzvišenih ljudi jeste, alegorijski rečeno, da se okrenu Zmiji a ne Onome ko je uredio rajski vrt.

Posmatrano sa čisto psihološkog stanovišta sloboda nije ništa drugo do nesputano ispoljavanje nagona. (Pseudo)revolucionarni zahtevi za slobodom podrazumevaju uspostavljanje takvih društvenih odnosa i izgradnju institucija koje bi omogućile slobodnije ispoljavanje nagona, odnosno ispoljavanje iracionalne strane ljudske prirode kroz racionalizovanu i legalizovanu formu ostvarenja određenih prava i zadovoljenje interesa onih koji se osećaju potlačenima, eksploatisanima, obespravljenima, ugroženima, drugačijima i sl. U taj skup društvenih grupa (koje se inače u datom društvenom poretku ne osećaju dobro) mogu biti uvrštene razne klase, staleži, zatim kakav potčinjeni i frustrirani etnos, rasa, ili neka drugačija kulturna, potkulturna ili seksualna manjina. Suština dosadašnjeg revolucionarnog i „pravednog” zahteva ogleda se u tome da ispoljavanje nagona ugrožene grupe u okviru nekog društva, bude omogućeno uz manje ili bez ikakvih prepreka iz oblasti morala, normi, običaja ili prava. To je naravno uvek na štetu onih grupa koje već uživaju određene privilegije ili prestižniji društveni položaj, bilo da su ih same stekle ili su ih nasledile od predaka.

Pomenuti zahtevi su uglavnom obojeni egalitarizmom, a zapravo se tu često radi o revanšizmu, mržnji ili težnjom za moći. Neko traži ravnopravnost, slobodu od ropstva, neko hoće odvajanje iz neke političke zajednice te osnivanje posebne države ili nacionalnog identiteta, drugi žele da vladaju ili učestvuju u vlasti i deobi ekonomskih dobara itd. Oni najugroženiji bore se za puko preživljavanje. Međutim, ukoliko se neki narod danas bori za opstanak, sutra će se boriti za ostvarenje političke prevlasti u regionu. Zahtevima nikad kraja. Pohlepa može da menja oblik delovanja, te kako to uočava sociološka imaginacija tzv formalističke sociologije, neki interes može uzeti različite oblike, ali i jedan oblik može da bude u službi različitih interesa. Naposletku sam interes nije ništa drugo do racionalni izraz nagonskih sila u čoveku, čiji je etički izraz pojam pravde. Moj interes je, dakle, nešto pravedno. Pravedan je moj interes, jer je moj!
U knjizi „Ključ misterija“, Elifas Levi kaže da je cilj svakog protestantizma i svih demokratija da zamene legitiman despotizam zakona ljudskim proizvoljnim suđenjem, odnosno, da autoritet zamene tiranijom. Po Leviju, ono što ljudi nazivaju slobodom nije ništa drugo do sankcionisanje nelegitimnog autoriteta. On kaže da je Kalvin protestvovao protiv lomača u Rimu, da bi time sebi stvorio pravo da spali Mihajla Servetusa. I dalje, upozorava da svaki narod koji se oslobađa od nekakvog Čarlsa Prvog i Luja Šesnaestog posledično mora biti podvrgnut jednom Robespjeru i jednom Kromvelu, dok se iza svih protesta protiv, po Leviju, legitimnog papstva, skriva manje ili više apsurdan antipapa.

Naravno, mogli bismo otići korak dalje te Levijevom zaključku u vezi papskog legitimiteta suprotstaviti gledište koje je u knjizi „Pobuna protiv modernog sveta“, u poglavlju „Univerzalnost i centralizam“, izneo Julius Evola. On o degradaciji ideje regere kaže da se odvojivši od tradicionalne duhovne osnove postala samo laička, svetovna i centralizatorska. Osvrtom na drugi aspekt izopačenja, uviđamo da svaka sveštenička vlast koja ne poznaje imperijalnu funkciju, kao što je bio slučaj s Rimskom crkvom u periodu borbe za investiture, teži upravo obesvećenju koncepta države ili kraljevskog dostojanstva. Time sveštenička vlast, kaže Evola, doprinosi, često i nesvesno, oblikovanju onog svetovnog i realističkog mentaliteta koji će kasnije neizbežno ustati protiv same svešteničke vlasti i osujetiti svako njeno stvarno uplitanje u telo države. Dakle, kako to dalje u tekstu zaključuje Evola, prizvani duh odvući će sa sobom onoga ko ga je prizvao.

Liberali su, poput komunista, deca pentagrama, iznikli iz semena kalvarijskog krsta. Prvi predstavljaju beli ili žuti pentagram, a drugi crveni. U optici evropske političko-ideološke prakse, beli pentagram oličava desnicu, a crveni levicu. Oni su ovaploćenje slepih sila Hermesovog štapa predstavljenih zmijama, ali bez one etičke vertikale oličene u štapu koji zmije drži pod kontrolom. Dekadentnost hrišćanstva i izopačenost sveštenstva polomila je tu etičku vertikalu. U želji da nadvisi kraljeve i careve, poslednje ostatke faraonsko-cezarskog solarnog principa, Crkva je kao lunarni princip, omogućila oslobađanje one dekadentne strane lunarnog potencijala. Tako je država, odnosno carstvo-kraljevstvo sekularizovano i desakralizovano od strane onih koji su načelno nosioci religioznog i sakralnog.

Pseudorevolucionarni slobodarski zahtevi stoje u tesnoj vezi sa veoma jakim kompleksom emotivnog naboja gde se prepliću mržnja, strah, strast, pohlepa, zavist, osvetoljubivost, ona niska ljudska strana. Naravno, prisutan je i mističan žar revolucije, opsednutost revolucionarnim idealima, altruizmom, pravednošću, patriotizmom, a što nakon izvršenog revolucionarnog prevrata i uspostavljanja zahtevanih „pravednih” društvenih odnosa i institucija, često iščili put apstraktnih sfera demagogije novih vlastodržaca. Novi vlastodršci, pozivajući se na (i mitologizujući) revolucionarnu borbu do nadljudskih dimenzija, legitimišu te legalizuju novi, zapravo ilegalni društveni poredak i nove privilegije. Pravi iskreni revolucionari poneti mističnim ideološkim žarom revolucionarnog pokreta i njegove neprekidne akcije, tzv deca revolucije, zavedeni slatkastom mistikom ideala pravde, naposletku bivaju zbrisani ili marginalizovani od strane revolucionarnih uzurpatora, koji su uzurpirali i samu revoluciju.

Revolucija, osim što revolucioniše društvene odnose, to isto čini i sa pojedincima. Uzurpacija a ne pravda, realni je motiv revolucija, odnosno uzurpacija viđena kao pravda. Pljačka, a ne „pravedna preraspodela društvenih dobara.” I ne samo pljačka, i ne samo uzurpacija! Rekao bih da je pre na delu ona univerzalna sadistička crta ljudskog karaktera koja uživa u zločinu, ponižavanju, nanošenju bola, silovanju i divljačkom iživljavanju. U vanrednim situacijama, naročito ukoliko se neprijatelj percipira kao neka podljudska, niža vrsta, pripadnici samoproglašene ili samopodrazumevajuće misionarske „više” ili „pravedne” vrste, prema njima ispoljiće demonsku mržnju, bes i destruktivnost. Sa manijakalnim uživanjem i neskrivenim gađenjem ubijaće njihovu decu, baš kao što zgroženi i u blagoj panici ubijamo bubašvabe u kuhinji. Svaka vanredna situacija otvara manje ili više prostora za taj manijakalni demonski žar ubijanja i iživljavanja. Revolucije i ratovi takvo stanje u trenutku legitimišu. I nije cilj samo likvidirati neprijatelja. Neophodno je da neprijatelj što više pati, da bude ponižen. I sve se to dešava u ime nacionalne slobode i emancipacije, u ime vekovnih težnji za konačnim rešenjem nacionalnog pitanja, u ime odbrane civilizacije i kulture od varvara, u ime više integracije, pravde, nacionalnog buđenja, u ime povratka veri i tradiciji, u ime istine, lepše budućnosti, slobode, u ime predaka, u ime potomaka, u ime pravde, domovine, u ime Boga… Nikada u ime onog što zaista jeste, a to je sadističko perverzno zadovoljstvo i prateća materijalna korist. 
H.R. Giger

Danas, kao posledicu pobede niza pseudorevolucija, imamo situaciju i stvorena očekivanja po kojima biti heteroseksualan, zatim tradicionalnog rasnog, etničkog i kulturnog identitetskog određenja i konzervativnog političkog uverenja, biva sve omraženiji slučaj. Takve osobe uskoro će se smatrati asocijalnim. A možda će završiti i u nekoj ustanovi, pod nadzorom i terapijom. U svakom slučaju biće inkriminisane. Primećujemo mnoštvo društvenih pojava (ostvarenih na načelima ljudskih prava i građanskih sloboda), kojih je u suštinskom obliku bilo i pre, ali sigurno da nisu nikada uživale pravo građanstva te bile podignute na nivo političke korektnosti. Danas te pojave poprimaju specifičnu političku dimenziju i više se ne nalaze u domenu privatnosti. Nosioci tih novih identiteta nisu isto što i sav ostali narod: žene, deca, muškarci, starci, pripadnici nekog etnosa, rase, kulture ili veroispovesti, već su kategorija za sebe. Budući najosetljiviji (kao kategorija, kao vrsta koju tradicionalni sistemi svugde diskriminišu i inkriminišu), njih bi trebalo najviše zaštiti. Devedesetih godina XX veka kada sam ove ideje prvi put promišljao, u fokusu su bili homoseksualci. Danas su to već transrodne i rodno fluidne osobe, dok će sutra u središtu pažnje i posebnog tretmana biti transhumane individue. U praktičnom smislu, ukoliko bi neki brod poput Titanika tonuo, prvenstvo prilikom spašavanja imaju transhumane osobe, zatim one transrodne, potom homoseksualci, ometeni u razvoju, a kasnije trudnice, deca pa ostali.

Po aktuelnom duhu vremena, specifično identitetski opredeljene osobe imaju se tretirati kao posebna manjina i da to postane deo meinstrima, odnosno nešto normalno i prirodno. Upravo ih svetlost tih reflektora insistiranja čine nenormalnim i neobičnim. One koji upiru te reflektore ne zanima alternativno identitetski opredeljena osoba kao ljudsko biće, nego ljudsko biće kao alternativno identitetski opredeljena osoba. S obzirom da su tradicionalne manjinske kategorije ujedno i političke, to znači da su alternativno identitetski opredeljene osobe takođe politička kategorija. Akcijom pozitivne diskriminacije i društvene afirmacije ta vrsta u suštini političke orijentacije na neki način biva privilegovana. Taj trend otvara put politizaciji nekih još alternativnijih vidova identitetskog opredeljivanja. Time je proizveden još jedan povod za ograničavanje ljudske slobode u ime slobode, u ime slobodnog ispoljavanja nagona, a što je bio cilj novovekovnih revolucija na Zapadu. Kao posledicu toga imamo ideološko svođenje ljudskog bića, u ime čovečnosti, te njegovo identifikovanje kao člana društva, kao građanina, isključivo na osnovu identitetskog opredeljenja koje je utemeljeno na tlu seksualnosti. Ljudsko se, potpuno u duhu frojdizma, na ovaj način svodi na seksualno. Kao da seksualnost u potpunosti određuje ljudsko biće, pa stoga predstavlja osnovnu antropološku i političku pretpostavku društvene identifikacije.

Sa stajališta pseudocivilizacijskih merila, svi identiteti, sva poistovećivanja čoveka sa bilo čime, jeste nešto inferiorno spram tog osnovnog – seksualnog i rodnog. To je osnovni pseudocivilizacijski kliše svrstavanja. Kao da ljudsko biće nema nikakvih drugih kvaliteta na osnovu kojih bi mogao legitimisati svoja opredeljenja i svoje osobenosti, svoju samosvojnost. Vidimo da su nacija ili narod, vera i rasa, divljač za odstrel, štetočine koje ugrožavaju novonastalu i isforsiranu društvenu eko-strukturu. Otud je primetna težnja za diskvalifikovanjem i krunjenjem tradicionalnih identitetskih kategorija koje predstavljaju smetnju razvoju današnje pseudocivilizacije.

Ideološka načela pseudocivilizacije svakodnevno potvrđuju njenu odbojnost spram svakog, uslovno rečeno, organskog, ali prirodno izraslog, tradicionalno i istorijski samoniklog identiteta i kolektiviteta. Pseudocivilizacija je na svom pohodu potpune dominacije nad ljudima, prevashodno antinacionalno, antireligijski, antirasno, antiporodično i suštinski antiduhovno nastrojena. Ona ne dozvoljava mogućnost da neka određena grupacija, koja deli zajednička svojstva i obitava na određenoj teritoriji, samostalno dolazi do svoje suštine i odgovarajućeg pogleda na svet koji stvara posebne oblike institucionalne, normativne i vrednosne samosvojnosti i opstojnosti. Pseudocivilizacija za svaku od tih kategorija nudi svoju pseudo varijantu, odnosno zamenu. U tom smislu za očekivati je da će se pojaviti neke za današnja merila sasvim apsurdne manjine. Nije daleko dan kada će biti sklopljeni prvi „brakovi” sa životinjama, mrtvacima, sa biljkama, seksbotovima, predmetima, duhovima ili pak multilateralni brakovi. Nešto od toga se već dešava. Jesmo li sigurni da nema onih koji se ne bi rastali od svog partnera čak i kada je ovaj upokojen? Zašto im to onda ne bi bilo omogućeno?
Ideja venčanja sa mrtvima ili sa neljudskim bićima ima duboke korene u drevnoj magijskoj prošlosti. Mag se obredno „venčavao“ sa određenim predmetima moći ili sa životinjama, ne bi li stekao neka svojstva njihovih entiteta. U biti venčanje je religijsko-magijski čin, a brak religijsko-magijska institucija. Mnogo toga što današnji civilizovani um smatra seksualnom perverzijom nekada je bio deo nekakvog rituala, sakralnog obreda.  Dendrofilija na primer, danas smatrana seksualnom perverzijom, u osnovi nije puko seksualno opštenje sa drvetom, već sveti polni akt sa boginjom koja boravi u drvetu. Tako možemo naći paralelu za sve ono što nas danas potajno uzbuđuje ili što sa stajališta konvencionalnog morala osuđujemo i smatramo izrazom ljudskog izopačenja. Nije izopačenje polni čin sa drvetom, nego je izopačenje nedostatak svesti prilikom tog čina da je upravo to drvo zapravo ovaploćenje određenog principa, odnosno božanstva. U tom svetlu neumitno se postavlja pitanje, vezano za ovaj primer, ima li šta prirodnije, „ekološkije“ ili svetije od opštenja sa silama prirode putem korišćenja drveta kao seksualnog objekta ili medijuma preko kojeg ostvarujemo tu komunikaciju?

Na osnovu legitimne afirmacije političkog homoseksualizma otvoren je put ka političkom panseksualizmu koji će trasirati prevazilaženje seksualnog ekskluzivizma i konačnu likvidaciju institucije braka. Brak će biti zabranjen, monogamno seksualno opštenje takođe. Zapravo, nikome neće bit dozvoljeno da nekome kaže NE. Svako odbijanje nečijeg predloga za polnim opštenjem smatraće se uvredljivim, diskriminatornim, pa će sudovi nalagati „korekciju“ u obliku silovanja onih koji drže do svog integriteta. Isto će važiti i za one koji tvrdoglavo opstaju u svojoj tradicionalno shvaćenoj identitetskoj ulozi ma koje vrste. Povodom toga nije daleko dan kada će biti teško povući crtu razlike između bordela, mrtvačnice, zoološkog vrta i recimo laboratorije instituta za genetski inženjering i bioniku. Usput, ta ista institucija može biti hotel, sauna, kazino, zabavni park, restoran, bolnica. Navedene institucije, u jednom trenutku biće zaista teško međusobno razlikovati. Neko će proceniti kako bi bilo isplativo objediniti ih pod okriljem jedne institucije, s obzirom da se tu ukrštaju širi i oni veoma uski društveni i pojedinačni interesi, opsesije i orijentacije.

Isto tako, nije daleko ni dan kada će genetika klonirati ljude sa namerno izazvanim genetskim mutacijama te tako proizvoditi nove antropomorfne „manjine” sa posebnim kolektivnim pravima. Odmah potom, uslediće i prvi „mešoviti brakovi“ između ljudi i veštački stvorenih mutanata (ili kiborga) kao početak procesa stvaranja nove svečovečanske univerzalne rase kosmičkog bratstva i jedinstva. I ne daj bože da neko uvredi mutanta ili ga diskriminiše samo zato što ovaj ima rogove, škrge, krljušti ili dve glave te ispušta nesnosan smrad. To bi po moralnim, pravnim i uopšte humanim te humanitarnim konsekvencama i sagrešenjima, zasenilo sva nedela nacionalizma, rasizma, homofobije i transfobije! Ljudi će biti primorani, pod stravičnom pravno-policijskom i medijskom prinudom (te histeričnom prinudom društvenog aktivizma), trpeti teror grotesknog u ime tolerancije, slobode, jednakosti, bratstva, ljubavi, mira, demokratije, humanosti, ljudskih prava, prosperiteta, ekonomskog rasta, te u ime ostalih čarobnih formulacija koje će u međuvremenu nastati. Otud nije daleko ni onaj dan koji čak i Markiz De Sad nije mogao zamisliti. Biće to era globalne panseksualističke katakombe čovečanstva u kojoj će ispoljavanje rodnosti i seksualno utemeljenog identiteta biti osnovno merilo samobitnosti neke individue, odnosno društvene grupe. Takav razvoj situacije težiće rodnom ujednačavanju jedinki kroz progresivnu fluidizaciju. Ljudi će tokom svog života više puta menjati pol ali i ljudsko obličje. Danas sam muškog pola i ljudsko biće, sutra sam hermafroditni humanoidni gušter, prekosutra nešto treće.
Izloženi scenario seksualno-identitetske i politički korektne fantastike moguć je pod uslovom da pseudocivilizacija globalno trijufmuje, osvajajući svet i sve narode. U tom slučaju, u dobu koje nagoveštava nestajanje nacija, brisanje rasnih, kulturnih i etničkih razlika, seksualnost je jedino šta preostaje, osim ekonomskih, profesionalnih i intelektualnih barijera i osobenosti, kao mogućnost grupne identifikacije, kao osnova sticanja kolektivnog pravnog statusa. To znači da granica ljudskih sloboda i prava, određenih prevashodno seksualnošću, jednostavno nema. Seksualnost je agens svečovečanske sinkretičke integracije koja ne trpi ekskluzivnost bilo koje grupe pa ni pojedinaca.

Princip panseksualizma insistira na univerzalnoj seksualnoj i rodnoj orijentaciji svakog pojedinca, i to po svim mogućim kriterijumima. Seksualno opštiti samo sa pripadnicima jednog rodno-seksualnog opredeljenja ili samo u okviru jedne biološke vrste je sa stajališta ideološkog panseksualizma nemoralno. Seksualna polivalentnost znači apsolutni promiskuitet. To načelo direktno vodi ka galaksizacijskom idealu seksualnosti koji ovu izvlači iz ljudske – antropocentrične sfere – i prebacuje je na još divergentniji kolosek po kome je nemoralna ekskluzivna seksualna orijentacija samo između ljudskih bića. U grupu politički korektnih i moralno-politički podobnih oblika seksualnosti, shodno datom ideološkom gledištu, biće uvršteno i opštenje sa životinjama, biljkama, ali i sa neorganskim ili hibridnim organsko-neorganskim partnerima kao što su kiborzi, zooidi, androidi, mutanti itd. Tako će, u ime humanizma, doći do dehumanizacije ljudske vrste, posredstvom seksualne sfere, odnosno organizovanom, kolektivnom manipulacijom seksualnim instinktom. To je slika budućeg kosmičkog bratstva i njemu svojstvene kosmičke svesti čija je izgradnja jedan od ključnih ciljeva procesa galaksizacije. Oslanjajući se na ono što sam izneo, sada se polako primičem svrsi ljudske vrste u projekciji okultnih sila pseudocivilizacijskog nadiranja. Naime, ljudska vrsta bi trebalo da posluži kao genetsko-morfološko-psihološka osnova za stvaranje drugih rasa. U tom svetlu, čovek je dinosaurus. Mi smo zlatna rasa mitske prošlosti od koje će proisteći svakakvi oblici koje nismo u stanju ni zamisliti. Mi smo zamorčići, agens kreativnog spajanja organske i neorganske materije.