Isak Lurija |
NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Ideologija tarota". Ukoliko želite da ovu knjigu, ali i druge moje knjige, čitate na hartiji a ne da buljite u ekran, obezbedite sebi primerak. Više o tome Sabrana dela Dorijana Nuaja
Moderni kabalisti, jevrejski i hrišćanski, bili su
pod značajnim uticajem genijalnog Isaka Lurije (1534-1572) zvanog Ari (Lav),
koji u neku ruku, ali bez takve namere, jeste jedan od očeva modernog
okultizma. Lurijanska kabala je fokus sa mistične svetlosti Božjih emanacija
pomerila na dušu i njene „iskre“, što veoma asocira na prvu premisu „Knjige
zakona“ Alistera Krolija: „Svaki muškarac i svaka žena je zvezda.“ Isticanje
mikrokosmičkog faktora, „luče mikrokozme“, iskre, duše, zvezde, nagoveštava
suštinsku promenu u ezoterijskom mentalitetu, što nije bez posledica na
egzoterijskom planu. Time su udareni idejni temelji razvoja moderne
psihologije. Udaren je temelj revolucionarnim tokovima i rađanju individualizma
novog doba, koje je na paradoksalan način isprepletan sa modernim oblicima
kolektivizma, počevši od ideoloških pokreta, političkih partija, nacionalnih
država. Taj ezoterijski manevar u epicentru istorije trasirao je glavne tokove
formiranja i formatiranja budućnosti.
Geršom Šolem kaže da pojava Mesije za Isaka Luriju:
„Nije ništa drugo do dovršenje kontinuiranog procesa obnavljanja, ili tikuna.
Zato je prava priroda iskupljenja mistička, a njegovi povesni i nacionalni
aspekti su tek pomoćni simptomi koji obrazuju vidljivi simbol njegovog
ispunjenja. Iskupljenjem Izraela zaključuje se iskupljenje svega, jer ne znači
li iskupljenje da su sve stvari stavljene na svoje pravo mesto, da je prvobitna
mrlja uklonjena? „Svet tikuna“ je otud svet mesijanskog delanja. Dolazak mesije
znači da je taj svet tikuna dobio svoj konačni oblik. U toj tački se stapaju
mistički i mesijanski element Lurijinog učenja. Tikun, put što vodi kraju
svega, takođe je put ka početku.“[1]
Jevrejstvo, barem onako kako je to definisala
lurijanska kabala, koja predstavlja gotovo revolucionarnu pojavu u jevrejskoj
mističkoj misli, ima zadatak da obnovi prvobitni sklad, odnosno da popravi
štetu nastalu Adamovim grehom i padom. Suštinska posledica te štete je
svojevrsno lomljenje Božjeg Imena, odnosno rušenje prvobitnog sklada. Po Luriji,
tada je u Božjem Imenu – Jahve (jod-he-vau-he) nastao rascep otpadanjem dva
poslednja slova. Navodno, lomljenjem Božjeg Imena počinje vreme mitskog i
mističkog progonstva Šehine, Božje slave, navodno ženskog aspekta Boga.
Svetlost Šehine uvučena je u klipotski demonski svet tvoreći smesu dvojne
prirode: od božanske svetlosti i klipotske tame. Popravljanje kosmosa znači
razdvajanje iskri svetlosti od tame, tj. razlaganje univerzuma kakav postoji.
Budući univerzum biće svet čiste svetlosti – večan i nepropadljiv. Povratak
Šehine njenom gospodaru i njihovo sjedinjenje, po Luriji jeste prava svrha
postojanja Tore. Rad na tom povratku i vraćanju svetskog sklada je svakako
mesijanska misija za čitav jedan narod. To bi bila svrha jevrejstva iz optike
lurijanske kabale, onako kako je ja razumem. U tom smislu istorijska misija
odabranog naroda mora ući u svoje finale, a zadatak njegovih adepata je da
obezbede puteve za to ostvarenje.
Trenutak kada su istorijske sile pokrenule svoj
tok ka današnjem razvoju, jeste godina 1492, po mnogo čemu bremenita
potencijalima koji su se kasnije ispoljili. Kao prvo, to je godina Kolumbovog
otkrića Amerike što predstavlja suštinski zaokret u poimanju sveta i ekspanziji
Evropljana, utemeljivši ono što zovemo modernim dobom, novim vekom, kada su
udareni temelji formiranja savremenog sveta. Sa druge strane ta godina je
vezana za dve velike istorijske tragedije: američkih starosedelaca i španskih
Jevreja. Šolem kaže da je kraj XV veka označavao kraj jedne faze kabalističke
mistike, a da je iskustvo tragičnog španskog egzodusa, kao velike narodne
traume, unelo novi vetar u razvoj kabale. Na osnovu tog iskustva, kroz njegovo
promišljanje i pokušaj objašnjenja, rođena je nova kabala koju je uobličila
safedska škola. Kabalisti do perioda afirmacije lurijanske kabale uglavnom su
delovali povučeno, tipično mistički, kako Šolem kaže, ne naročito raspoloženi
da šire svoje ideje izvan uskih kabalističkih krugova. Oni nisu imali interes
da menjaju način narodnog jevrejskog života. Sve se to menja nastupanjem
lurijanske kabale. Raniji kabalisti su bili orijentisani na involutivno
delovanje, odnosno u pravcu početka, izbegavajući mesijanske ideje i porive.
Umesto na kraj sveta, bili su više usredsređeni na njegov početak, odnosno na
povratak tom početku. Dakle, težili su povratku. Put napred značio je put
nazad, u stanje prvobitnog sklada.
Lurijanska kabala označila je preokret u
misli mističara ka revolucionarnom prodoru unapred, usvajajući formulu
zaključne faze svetskog procesa, forsiranje iskupljenja umesto dotadašnjeg
stvaranja. To je pospešilo razvoj ideja o kreiranju istorijskih kriza i
katastrofa, jurišanja napred. Šta bi to bilo ako ne utemeljenje formule novog
doba, ali na jevrejski način, u skladu sa istorijskom misijom jevrejstva? To je
idejna pretpostavka revolucionarnog mesijanstva, misaono gorivo moderne
istorije. Naravno, nije to iz nebuha palo, nego se svakako oslanjalo na već
postojeće kabalističke, gnostičke i hrišćanske smernice. Time se jevrejski duh
spremio za novo vreme, ne samo da bude pasivan posmatrač koji se trudi da
razume, nego aktivan činilac, smeštajući se u samo središte istorije.
Proživljena trauma, preživljena katastrofa može biti okidač revolucije.
Iskupljenje je revolucija, revolucija je oslobođenje, ali je cena katastrofa.
Tako da kada prizivamo slobodu, mi zapravo prizivamo katastrofu. Slobodarski
duh je katastrofičan, apokaliptičan, sklon je milenarizmu. Katastrofa
nagoveštava kraj sveta, a to je jedna od temeljnih pretpostavki
judeo-hrišćanskih doktrina. Katastrofa i predstava o kraju sveta nalaze se u
korenu mesijanstva. Ne podseća li nas sve to na motiv karte Kula?
Teoretski može biti povučena paralela između
katastrofičnog scenarija i krolijevskog Eona Horusa, kao nosioca destrukcije.
Takođe, iz perspektive apokaliptičkog scenarija, Eon Horusa je u svojim
antinomijskim naznakama sličan opisu vladavine Antihrista u „Apokalipsi“. Tek
bi u eonu boginje Maat (predstavlja ravnotežu, pravdu), koji proriče Krolijeva
„Knjiga zakona“, a koji sledi nakon Eona Horusa, nastupilo doba slično onom
koje se nagoveštava judeo-hrišćanskim doktrinama o postapokaliptičkom svetu,
kada se povrati prvobitni sklad, kada bude stvoreno novo Nebo i nova Zemlja.
Eon Maat podrazumeva ukidanje podele u ljudskom biću izazvanog stvaranjem
zasebne seksualne prirode. Odnosno, kako to i Hrist najavljuje, u carstvu
nebeskom neće biti ni muško, ni žensko, niti će biti ikakve suštinske razlike
između njegovih stanovnika. To znači povratak čovečanstva u androgino stanje.
Posledice izgona španskih Jevreja 1492. godine, naglašava Šolem, nisu bili
ograničeni samo na njih, nego se ta trauma i svest o katastrofi širila po celoj
jevrejskoj dijaspori tvoreći jedno novo raspoloženje. Taj proces je trajao
čitavo jedno stoleće, proces čije su: „...nesagledive implikacije tek
postepeno zahvatale sve dublje predele bitka. Taj proces je doprineo da
apokaliptički i mesijanski elementi judaizma srastu s tradicionalnim aspektima
kabale. Poslednja era postala je jednako važna kao i prva; umesto da se osvrću
za osvitom povesti, bolje reći za metafizičkim događajima koji su mu
prethodili, nova učenja su naglašavala završne faze kosmološkog procesa. Patos
mesijanstva prožeo je novu kabalu i njene klasične izražajne forme na način
potpuno stran Zoharu; između početka i kraja uspostavljena je veza.“[2]
Širenje takve duhovne atmosfere
izazvalo je poplavu mesijanskih očekivanja, osećanja, zanosa. Kraj sveta je
postao aktuelan. Kao i u slučaju izgona Adama i Eve iz rajskog vrta, tako i u
jevrejskom slučaju propast počinje progonstvom, ali ovoga puta propast sveta
počinje progonstvom Jevreja. Kao što su Adam i Noje odgovorni za sav živi svet
na Zemlji, tako su i Jevreji, (posebno Mesija kojeg oni očekuju), odgovorni za
celokupno čovečanstvo. Otud nije ni čudo što se upravo u jevrejskom narodu
pojavio Isus Hrist sa univerzalnom misijom spasenja, ne samo Jevreja nego
svekolikog čovečanstva do kraja vremen.[3] Istovremeno, izvan
jevrejstva, ako izuzmemo katastrofu vizantijskog kulturnog kruga koji je potpao
pod osmanlijsku vlast, rađalo se novo doba. Otvarale su se nove perspektive za
nastupanje zapadnog čoveka, na užas i žalost ostatka čovečanstva. Napredak
novog doba širilo je ropstvo i smrt, i tako neprekidno od 1492. do današnjih
dana. Paralelno s tim procesom snage jevrejstva su gradile sopstveni put, tj.
put iskupljenja i okupljanja za centralni i konačni događaj – dolazak Mesije.
Taj put prolazio je kroz razna iskušenja, raskole, jeresi, emancipaciju,
pogrome, migraciju, holokaust, cionizam te formiranje države Izrael kao krune
milenijumske želje jevrejskog naroda da se u slobodi konačno sabere u obećanoj
zemlji. Ta težnja je imala posebno ubrzanje upravo potaknuta katastrofom iz
1492. To je stvorilo poseban mistički mentalitet na koji su idejne tendencije
spoljašnjeg sveta svakako uticale, ali i koje su često bile pod uticajem
jevrejskih mesijanskih ideja.
[1] Geršom Šolem, Glavni tokovi jevrejskog misticizma,
Gradac, Beograd, 2006, str. 249.
[2] Geršom Šolem, isto,
str 225.
[3] Vulgarno tumačenje
naglašavanja odgovornosti čoveka za sav ostali živi svet, podrazumeva i da je
priroda na neki način vlasništvo čovekovo od Boga dato. U praksi se to svodi na
vlasništvo samo nekih ljudi, onih moćnih, a ne svih. Doktrina ljudske
odgovornosti uključuje izuzetnost čoveka, a u praksi izuzetnost opet samo nekih
ljudi, sve do konkretnih izuzetnih i
(samo)izuzetih pojedinaca. Shodno tome su i oni ljudi koji se u percepciji
baštinika ovakvog gledišta, nalaze nekako stopljeni sa prirodom, kao deo
prirode, poput životinja, takođe objekti odgovornosti, vlasti ili vlasništva
onih koji sebe postavljaju iznad kao izuzetne ili izuzete. Takvo gledište je
bilo karakteristično recimo za kolonijalizam koji je u pojedinim bilbijskim
pasusima i te kako mogao naći potkrepljenja. Danas moć više ne čita i ne citira
bibliju. Duvaju neki novi vetrovi.