Thursday, April 21, 2016

Istorijske pretpostavke lurijanske kabale

Isak Lurija

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Ideologija tarota". Ukoliko želite da ovu knjigu, ali i druge moje knjige, čitate na hartiji a ne da buljite u ekran, obezbedite sebi primerak. Više o tome Sabrana dela Dorijana Nuaja

Moderni kabalisti, jevrejski i hrišćanski, bili su pod značajnim uticajem genijalnog Isaka Lurije (1534-1572) zvanog Ari (Lav), koji u neku ruku, ali bez takve namere, jeste jedan od očeva modernog okultizma. Lurijanska kabala je fokus sa mistične svetlosti Božjih emanacija pomerila na dušu i njene „iskre“, što veoma asocira na prvu premisu „Knjige zakona“ Alistera Krolija: „Svaki muškarac i svaka žena je zvezda.“ Isticanje mikrokosmičkog faktora, „luče mikrokozme“, iskre, duše, zvezde, nagoveštava suštinsku promenu u ezoterijskom mentalitetu, što nije bez posledica na egzoterijskom planu. Time su udareni idejni temelji razvoja moderne psihologije. Udaren je temelj revolucionarnim tokovima i rađanju individualizma novog doba, koje je na paradoksalan način isprepletan sa modernim oblicima kolektivizma, počevši od ideoloških pokreta, političkih partija, nacionalnih država. Taj ezoterijski manevar u epicentru istorije trasirao je glavne tokove formiranja i formatiranja budućnosti.

Geršom Šolem kaže da pojava Mesije za Isaka Luriju: „Nije ništa drugo do dovršenje kontinuiranog procesa obnavljanja, ili tikuna. Zato je prava priroda iskupljenja mistička, a njegovi povesni i nacionalni aspekti su tek pomoćni simptomi koji obrazuju vidljivi simbol njegovog ispunjenja. Iskupljenjem Izraela zaključuje se iskupljenje svega, jer ne znači li iskupljenje da su sve stvari stavljene na svoje pravo mesto, da je prvobitna mrlja uklonjena? „Svet tikuna“ je otud svet mesijanskog delanja. Dolazak mesije znači da je taj svet tikuna dobio svoj konačni oblik. U toj tački se stapaju mistički i mesijanski element Lurijinog učenja. Tikun, put što vodi kraju svega, takođe je put ka početku.“[1]
Jevrejstvo, barem onako kako je to definisala lurijanska kabala, koja predstavlja gotovo revolucionarnu pojavu u jevrejskoj mističkoj misli, ima zadatak da obnovi prvobitni sklad, odnosno da popravi štetu nastalu Adamovim grehom i padom. Suštinska posledica te štete je svojevrsno lomljenje Božjeg Imena, odnosno rušenje prvobitnog sklada. Po Luriji, tada je u Božjem Imenu – Jahve (jod-he-vau-he) nastao rascep otpadanjem dva poslednja slova. Navodno, lomljenjem Božjeg Imena počinje vreme mitskog i mističkog progonstva Šehine, Božje slave, navodno ženskog aspekta Boga. Svetlost Šehine uvučena je u klipotski demonski svet tvoreći smesu dvojne prirode: od božanske svetlosti i klipotske tame. Popravljanje kosmosa znači razdvajanje iskri svetlosti od tame, tj. razlaganje univerzuma kakav postoji. Budući univerzum biće svet čiste svetlosti – večan i nepropadljiv. Povratak Šehine njenom gospodaru i njihovo sjedinjenje, po Luriji jeste prava svrha postojanja Tore. Rad na tom povratku i vraćanju svetskog sklada je svakako mesijanska misija za čitav jedan narod. To bi bila svrha jevrejstva iz optike lurijanske kabale, onako kako je ja razumem. U tom smislu istorijska misija odabranog naroda mora ući u svoje finale, a zadatak njegovih adepata je da obezbede puteve za to ostvarenje.

Trenutak kada su istorijske sile pokrenule svoj tok ka današnjem razvoju, jeste godina 1492, po mnogo čemu bremenita potencijalima koji su se kasnije ispoljili. Kao prvo, to je godina Kolumbovog otkrića Amerike što predstavlja suštinski zaokret u poimanju sveta i ekspanziji Evropljana, utemeljivši ono što zovemo modernim dobom, novim vekom, kada su udareni temelji formiranja savremenog sveta. Sa druge strane ta godina je vezana za dve velike istorijske tragedije: američkih starosedelaca i španskih Jevreja. Šolem kaže da je kraj XV veka označavao kraj jedne faze kabalističke mistike, a da je iskustvo tragičnog španskog egzodusa, kao velike narodne traume, unelo novi vetar u razvoj kabale. Na osnovu tog iskustva, kroz njegovo promišljanje i pokušaj objašnjenja, rođena je nova kabala koju je uobličila safedska škola. Kabalisti do perioda afirmacije lurijanske kabale uglavnom su delovali povučeno, tipično mistički, kako Šolem kaže, ne naročito raspoloženi da šire svoje ideje izvan uskih kabalističkih krugova. Oni nisu imali interes da menjaju način narodnog jevrejskog života. Sve se to menja nastupanjem lurijanske kabale. Raniji kabalisti su bili orijentisani na involutivno delovanje, odnosno u pravcu početka, izbegavajući mesijanske ideje i porive. Umesto na kraj sveta, bili su više usredsređeni na njegov početak, odnosno na povratak tom početku. Dakle, težili su povratku. Put napred značio je put nazad, u stanje prvobitnog sklada. 

Lurijanska kabala označila je preokret u misli mističara ka revolucionarnom prodoru unapred, usvajajući formulu zaključne faze svetskog procesa, forsiranje iskupljenja umesto dotadašnjeg stvaranja. To je pospešilo razvoj ideja o kreiranju istorijskih kriza i katastrofa, jurišanja napred. Šta bi to bilo ako ne utemeljenje formule novog doba, ali na jevrejski način, u skladu sa istorijskom misijom jevrejstva? To je idejna pretpostavka revolucionarnog mesijanstva, misaono gorivo moderne istorije. Naravno, nije to iz nebuha palo, nego se svakako oslanjalo na već postojeće kabalističke, gnostičke i hrišćanske smernice. Time se jevrejski duh spremio za novo vreme, ne samo da bude pasivan posmatrač koji se trudi da razume, nego aktivan činilac, smeštajući se u samo središte istorije. Proživljena trauma, preživljena katastrofa može biti okidač revolucije. Iskupljenje je revolucija, revolucija je oslobođenje, ali je cena katastrofa. Tako da kada prizivamo slobodu, mi zapravo prizivamo katastrofu. Slobodarski duh je katastrofičan, apokaliptičan, sklon je milenarizmu. Katastrofa nagoveštava kraj sveta, a to je jedna od temeljnih pretpostavki judeo-hrišćanskih doktrina. Katastrofa i predstava o kraju sveta nalaze se u korenu mesijanstva. Ne podseća li nas sve to na motiv karte Kula?

Teoretski može biti povučena paralela između katastrofičnog scenarija i krolijevskog Eona Horusa, kao nosioca destrukcije. Takođe, iz perspektive apokaliptičkog scenarija, Eon Horusa je u svojim antinomijskim naznakama sličan opisu vladavine Antihrista u „Apokalipsi“. Tek bi u eonu boginje Maat (predstavlja ravnotežu, pravdu), koji proriče Krolijeva „Knjiga zakona“, a koji sledi nakon Eona Horusa, nastupilo doba slično onom koje se nagoveštava judeo-hrišćanskim doktrinama o postapokaliptičkom svetu, kada se povrati prvobitni sklad, kada bude stvoreno novo Nebo i nova Zemlja. Eon Maat podrazumeva ukidanje podele u ljudskom biću izazvanog stvaranjem zasebne seksualne prirode. Odnosno, kako to i Hrist najavljuje, u carstvu nebeskom neće biti ni muško, ni žensko, niti će biti ikakve suštinske razlike između njegovih stanovnika. To znači povratak čovečanstva u androgino stanje. Posledice izgona španskih Jevreja 1492. godine, naglašava Šolem, nisu bili ograničeni samo na njih, nego se ta trauma i svest o katastrofi širila po celoj jevrejskoj dijaspori tvoreći jedno novo raspoloženje. Taj proces je trajao čitavo jedno stoleće, proces čije su: „...nesagledive implikacije tek postepeno zahvatale sve dublje predele bitka. Taj proces je doprineo da apokaliptički i mesijanski elementi judaizma srastu s tradicionalnim aspektima kabale. Poslednja era postala je jednako važna kao i prva; umesto da se osvrću za osvitom povesti, bolje reći za metafizičkim događajima koji su mu prethodili, nova učenja su naglašavala završne faze kosmološkog procesa. Patos mesijanstva prožeo je novu kabalu i njene klasične izražajne forme na način potpuno stran Zoharu; između početka i kraja uspostavljena je veza.“[2]
Širenje takve duhovne atmosfere izazvalo je poplavu mesijanskih očekivanja, osećanja, zanosa. Kraj sveta je postao aktuelan. Kao i u slučaju izgona Adama i Eve iz rajskog vrta, tako i u jevrejskom slučaju propast počinje progonstvom, ali ovoga puta propast sveta počinje progonstvom Jevreja. Kao što su Adam i Noje odgovorni za sav živi svet na Zemlji, tako su i Jevreji, (posebno Mesija kojeg oni očekuju), odgovorni za celokupno čovečanstvo. Otud nije ni čudo što se upravo u jevrejskom narodu pojavio Isus Hrist sa univerzalnom misijom spasenja, ne samo Jevreja nego svekolikog čovečanstva do kraja vremen.[3] Istovremeno, izvan jevrejstva, ako izuzmemo katastrofu vizantijskog kulturnog kruga koji je potpao pod osmanlijsku vlast, rađalo se novo doba. Otvarale su se nove perspektive za nastupanje zapadnog čoveka, na užas i žalost ostatka čovečanstva. Napredak novog doba širilo je ropstvo i smrt, i tako neprekidno od 1492. do današnjih dana. Paralelno s tim procesom snage jevrejstva su gradile sopstveni put, tj. put iskupljenja i okupljanja za centralni i konačni događaj – dolazak Mesije. Taj put prolazio je kroz razna iskušenja, raskole, jeresi, emancipaciju, pogrome, migraciju, holokaust, cionizam te formiranje države Izrael kao krune milenijumske želje jevrejskog naroda da se u slobodi konačno sabere u obećanoj zemlji. Ta težnja je imala posebno ubrzanje upravo potaknuta katastrofom iz 1492. To je stvorilo poseban mistički mentalitet na koji su idejne tendencije spoljašnjeg sveta svakako uticale, ali i koje su često bile pod uticajem jevrejskih mesijanskih ideja.


[1] Geršom Šolem, Glavni tokovi jevrejskog misticizma, Gradac, Beograd, 2006, str. 249.
[2] Geršom Šolem, isto, str 225.
[3] Vulgarno tumačenje naglašavanja odgovornosti čoveka za sav ostali živi svet, podrazumeva i da je priroda na neki način vlasništvo čovekovo od Boga dato. U praksi se to svodi na vlasništvo samo nekih ljudi, onih moćnih, a ne svih. Doktrina ljudske odgovornosti uključuje izuzetnost čoveka, a u praksi izuzetnost opet samo nekih ljudi, sve do konkretnih izuzetnih i (samo)izuzetih pojedinaca. Shodno tome su i oni ljudi koji se u percepciji baštinika ovakvog gledišta, nalaze nekako stopljeni sa prirodom, kao deo prirode, poput životinja, takođe objekti odgovornosti, vlasti ili vlasništva onih koji sebe postavljaju iznad kao izuzetne ili izuzete. Takvo gledište je bilo karakteristično recimo za kolonijalizam koji je u pojedinim bilbijskim pasusima i te kako mogao naći potkrepljenja. Danas moć više ne čita i ne citira bibliju. Duvaju neki novi vetrovi.