Wednesday, April 12, 2017

Mesijanska formula

NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Duh kontrainicijacije" u okviru mojih Sabranih ezoterijskih spisa

Kroli je tvrdio da je Mesija došao kao Reč, poput evanđeoskog Hrista (budući da je Reč sin Boga) – tiho kao lopov u noći, što je propraćeno adekvatnom katastrofom dva svetska rata i velikim krizama. Iz vremenske perspektive pisca ovih redova taj katastrofalni niz još uvek nije okončan. Kroli te istorijske pojave objašnjava kao „abortuse novog eona“ te kao poslednje drhtaje vladajućih duhovnih sila starog doba u grčevitom pokušaju da zaustave pobedonosno nastupanje novog eona. Sile starog eona vide da polako gube svoje pozicije pa stoga nastoje da iza sebe ostave pustoš kao krajnju opciju, prethodno ne prezajući ni od čega kako bi zaustavili nove revolucionarne sile. Kroli je rekao da početak novog eona, što je aktivan magijski čin, podrazumeva izgovaranje Reči nakon čega će cela planeta biti okupana u krvi. Krv je u formuli umirućeg boga, odnosno eona Ozirisa, igrala ulogu glavnog prenosioca magijske energije. U eonu Horusa to je seme. Pomenuću ovde iranski mit o svetlosnom semenu (hvarna) trojice budućih Spasitelja (Saošjanta) zoroastrizma, koje se čuva u mitskoj metafizičkoj nebeskoj zemlji, a koji će putem kosmičke liturgije, dakle, vibracijom – izvršiti preobražaj sveta. Kenet Grant kaže kako je eon Ozirisa bio fokusiran na promenu u materiji, te otud čudesa transmutacije koje je izvodio Isus Hrist. Sa druge strane, eon Horusa, odnosno doba Vodolije, ima za cilj promene u duhu, pa se otud dešavaju promene u psihi.

Na malo suptilnijem nivou vidimo da je mesijanska pojava zapravo metafizički događaj. Tako je Hrist govorio da carstvo njegovo nije od ovoga sveta, da je ono tu ali ljudi nemaju duhovnu moć opažanja. Zvuči kao jeftin izgovor, naročito ukoliko se uzme u obzir da svetina vazda očekuje nekakva čuda i spektakularna događanja. Iako na prvi pogled ne izgleda tako, kumulativni uticaj protoka vremena je zapanjujuć i reklo bi se čudesan, a svetina ne vidi i pored toga što ima oči. Dubok je jaz između nevidljivog Mesije i kratkovidosti vulgarne dioptrije. Setimo se da je pojava Isusa Hrista zapravo bila nevidljiva. Pojavio se Sin Božji a da to niko nije primetio, izuzev trojice istočnih maga koji su sledili nebesko znamenje. Sin Božji je rođen, odrastao, zatim je propovedao, delovao, činio čuda te bio razapet, a da se to uopšte nije ticalo velike većine čovečanstva, čak ni jevrejstva u čijem se okrilju on i pojavio. Dakle, posledice njegove pojave su kumulativne, jer je na kraju, reč o njemu, ime njegovo, doprlo među sve narode, na svaki kontinent i u jednom trenutku njegova je religija gotovo zavladala svetom i suštinski uticala na istoriju. Sama ta činjenica je dokaz one tvrdnje da Bog deluje na tajanstven način. U skladu s tim, možemo li u ovom trenutku prepoznati seme procesa od kojeg će kroz pet ili deset vekova niknuti ogromno stablo od svetskog značaja?
U Novom zavetu su kao predstavnici antimesijanskih sila prokazane dve jevrejske verske struje – fariseji i sadukeji. Oni su se, kako to piše u jevanđeljima, zdušno borili da potisnu Isusov mesijanski pokret, prepoznavši u njemu opasnu klicu revolucionarnih promena koje bi u krajnjoj liniji potkopale njihovu moć te tradicionalni način života jevrejskog naroda, a što bi čak moglo ugroziti i sam opstanak jevrejstva, imajući u vidu univerzalističku i gotovo komunističku prirodu Isusovog poslanja. Isus je delovao protiv elite i egalitaristički, mobilišući pre svega donje i izopštene slojeve. Možemo zamisliti šokantnost pojave verskog pokreta prosjaka, gubavaca i kljakavih, čiji vođa prkosi autoritetu etabliranih verskih struktura, remeti ustanovljene tokove novca i prihoda vladajuće kaste – isterujući, kako bi se to danas reklo, ovlašćene dilere i tržišne špekulante iz kruga hramova, sprečavajući kamenovanje kurvi, izvodeći magijske radnje na šabat itd. Pre fariseja i sadukeja, ulogu nosioca antihrišćanskog delovanja imao je marionetski kralj Judeje – Irod, koji je saznavši da su magi prorekli rođenje božanskog jevrejskog kralja, naredio pogubljenje muške dece stare do godinu dana. I izopačeni kralj Irod, i fariseji / sadukeji, radili su Mesiji o glavi, te na kraju i uspeli da isposluju od rimskih vlasti pogubljenje opasne smetnje njihovom versko-tradicionalnom poretku.

Delovanje Boga ili bogova, posredstvom odabranih ljudi, jeste oblik medijumstva. Bog bi nekom odabranom smrtniku nešto naložio ili bi ga opseo, doneo mu neki znak, san ili skriveno znanje i dao mu određenu zapovest, misiju koju ovaj mora izvršiti, bez obzira dopada li mu se to i šta povodom toga on misli i oseća. Upravo je ta pokornost čoveka Bogu, ta prijemčivost za uticaj i opsednutost, u suštini žensko svojstvo duše. Zato je žena, poput zmije, jedan od suštinskih simbola mesijanstva. Setimo se lika Marijan iz Francuske revolucije, koja predstavlja simbol Republike, boginje slobode i razuma. To je jedna od varijanti biblijske Skerletne Žene. Republika je Grad, a Grad je u bibliji jedan od simbola žene. Boginja Revolucije je prosvetiteljka, ali i ratnica. Ona nosi barjak Revolucije i Pobede. Ovde pojam Pobede možemo posmatrati i kabalistički, jer Pobeda je ime sefire koja na dijagramu kabalističkog Drveta Života ima broj Sedam i povezana je sa planetom Venerom. To je žena-ratnica i pobednica. Božje ime pridodato toj sefiri je Jehova Savaot, odnosno Gospod nad vojskama. Boginja Ištar bila je boginja rata i ljubavi. Povodom ovoga, u „Knjizi zakona“ ima jedan stih kojim je predstavljeno to načelo: „Obožavaj me ognjem i krvlju; obožavaj me mačevima i kopljima. Neka žena bude opasana mačem preda mnom...“ 3:11. Tako je rekao bog rata i osvete. Naposletku, lik sličan Marijan, sa bakljom u rukama, stoji na ulazu u njujoršku luku, simboličke kapije novog sveta: „I žena koju si video jeste varoš velika, koja ima kraljevstvo nad kraljevima zemlje.“ Jovanovo otkrivenje 17:18.
Boginja Francuske revolucije Marijan imala je svoje otelovljenje u srednjoevropskoj radikalnoj verziji jevrejskog otpadničkog mesijanskog pokreta šabatajstva koju je vodio Jakov Frank (1726–1791), čovek koji je imao viziju / san Boginje kao prelepe device. Otelovljenje ženskog božanskog principa predstavljala je ćerka Jakova Franka – Eva Frank (1754–1816), obožavana kao „Matronita“, sveta majka, Šehina (prisustvo Božje shvaćeno kao žensko), te poređena sa Devicom Marijom. Upravo to poređenje baca svetlo na staru ideju Bogorodice kao Mesije, a ne samo kao Mesijine majke. Iskrivljeni odraz takvog shvatanja jeste katolički kult Bogorodice. Mesija kao muškarac jeste Sin svoje mesijanske Majke, u neku ruku kopile, jer je otac njegov zapravo duh, apstraktno muško prisustvo ili načelo a ne konkretan muškarac od krvi i mesa. Ono što svom Sinu taj apstraktni Otac daje jeste metafizički koren duše, a što je u bibliji označeno mesijanskom krvnom lozom. U Jevanđelju po Mateju 1:17, čija je polovina prve glave nabrajanje linije porekla Isusa Hrista, sumira se na sledeći način: „Svega ima dakle: četrnaest kolena od Avrama do Davida, četrnaest kolena od Davida do preseljenja u Vavilon i četrnaest kolena od preseljenja u Vavilon do Hrista.“

To je uloga Oca – da obezbedi kontinuitet identiteta. Majka obezbeđuje kontinuitet postojanja. Zato je u suštini Mesija – Sin Majke, a što je i predstavljeno figurama i slikama Bogorodice koja drži malog Isusa ili Izide koja doji dete Horusa. Tu nigde nema Oca, jer je on apstraktan. Era Vodolije, odnosno eon Horusa kako ga predstavlja „Knjiga zakona“, jeste upravo eon Deteta, eon mesijanstva i pojave Mesije. Bog rata i osvete u „Knjizi zakona“ 3:45, govoreći o Skerletnoj Ženi, između ostalog kaže: „Tada ću je uzdići do vrhunaca moći: tada će mi ona roditi dete moćnije od svih kraljeva zemlje.“ To dete je otelovljenje mesijanskog načela, odnosno najava rođenja Mesije. U malo apstraktnijem smislu Horus je Eon. Eon Deteta je u neku ruku pleonazam, jer Eon je Dete – moćnije od svih kraljeva zemlje – dete vremena, koje prolazi kroz solarnu vratnicu. Majka Vreme rađa Dete Horusa. Ljudsko biće koje će biti nosilac tog načela je u tehničkom smislu Mesija. Mesijansko dete najavljuje i starozavetni prorok Isaija (11:6) kad kaže: „Vuk će sa jagnjetom zajedno boraviti i panter će s jaretom ležati, tele, lavić i gojna stoka zajedno će biti, i malo će dete njih voditi... Dete koje sisa kod rupe će zmijine igrati, dete tek odbijeno u rupu će ruku svoju zmije vasilinske pružiti.“

Reč je o opisu nekog neodređenog vremena preporoda nevinosti i bezazlenosti te nadolazeće infantilizacije, ali i nečeg mnogo dubljeg. Predstava o malom detetu koje se druži sa, ili čak predvodi zveri i opasne životinje, je drevna i često se vezuje za pojam božanskog avatara ili inkarnacije nekog boga ili heroja. Životinjska komponenta ukazuje na dvostruku ili skrivenu prirodu Detetovog, odnosno Mesijinog bića. Kenet Grant, u knjizi „Alister Kroli i skriveni bog“, govoreći o sledu eona kroz likove egipatskih bogova (Izida / majka; Oziris / otac; Horus / dete), kaže da to dete u sebi skriva svoje tamno svojstvo čiji je simbol bog Set. Bog Horus, duh novog eona, jeste simbol oslobođene svesti, te je označen titulom Krunisano i osvajačko Dete, što ukazuje na njegov potpuni suverenitet. Upravo je to Krunisano i osvajačko Dete ideal postignuća adepta akvarijanskog doba, a čija se mogućnost rođenja na Zemlji najavljuje u „Knjizi zakona“ u navedenom stihu 3:45. Naravno, možemo rađanje tog deteta posmatrati čisto metafizički, kao odraz promene u modalitetu duha i točkova magijske moći, ali takva promena na suptilnom nivou svakako nije bez posledica i na fizičkom. Inkarnirani Horus biće iznad mitskih kraljeva Zemlje, čiji se izlazak iz anonimnosti i ulazak u centralnu arenu istorije u „Knjizi zakona“ 2:24, najavljuje kao: „Videćete ih na vlasti, u pobedničkim armijama, svuda gde ima radosti; a u njima će biti milion puta veća radost nego što je ova.“
Ta radost je viši nivo svesti, što je posledica podizanja kundalini. Takvo stanje će trajati sve do trenutka rascepa u vrsti homo sapiens, kada će velika masa ljudstva involuirati u podljudske kiborgizovane demono-životinjske forme: „Stoga će kraljevi zemlje biti Kraljevi zauvek: neka robovi služe. Nema nikoga ko će biti unižen ili uzdignut: sve je onako kako je uvek i bilo.“ „Knjiga zakona“ 2:58. Pomenuti robovi su sledbenici ropskih religija i oni koji su samo tehnički ljudska bića, budući da nisu mikrokosmos, odnosno nemaju unutrašnjeg genija koji bi probudio njihovu istinsku volju, jer su to duše elementala ili životinja, rođene u ljudskim telima. Na kraju eona Horusa oni će se vratiti tamo gde i prirodno pripadaju, u životinjski svet, čime će ovaj biti obnovljen nakon velikog izumiranja u našem vremenu, uz pojavu novih životinjskih vrsta od kojih će neke biti veoma bliske čoveku. Pojaviće se novi nefilimi, jer, kako kaže Grant, seksualne metode uspostavljanja kontakta sa entitetima razvijenijim od čoveka biće usavršene i već postoje znaci njihovog širenja. Rezultat će biti nova raznovrsnost ljudskog elementa.

Stih „Knjige zakona“ u kome se pominju robovi koji služe, ukazuje na još jednu stvar, a to je ponovno uspostavljanje hijerarhijskog poretka u budućnosti nakon milenarnog haosa i istorijskog opadanja. Novovekovnim revolucijama proglašena društvena jednakost svih ljudi biće ukinuta, budući da predstavlja abortus te samo oni ostvareni kao mikrokosmos mogu međusobno biti jednaki. Ovim se najavljuje povratak stvari na svoje mesto u skladu sa metafizičkim načelima. Naše vreme, u neku ruku jeste oličenje vladavine robova, ropskog mentaliteta, vladavina onih koji bi u poretku sakralne hijerarhije bili robovi. Ti robovi su, kako to naglašava Bela Hamvaš, opisujući principe indijske kastinske hijerarhije, a što možemo primeniti na taj danas preovlađujući tip čoveka – samo jednom rođeni, u materiji, dakle bez duhovnog posvećenja, bez duhovnog rođenja. Takvima je u drevnoj Indiji određen simbol psa, kao nečiste i besramne životinje. Ta činjenica neodoljivo podseća na stih „Knjige zakona“ koji kaže: „Zar Bog da živi u psu?“ 2:19. I zaista, kako će Bog živeti u neposvećenima, u onima koji su poput životinja? Hamvaš u knjizi „Scientia Sacra“ primećuje da ako društvom vladaju robovi, tada je ljudska sudbina prepuštena nesvesnim silama koje negativno utiču na čoveka, organizujući državu u obliku despotizma. Tada vladajući moral oblikuje mržnja prema svakom individualnom uzdizanju.

Kraljevi Zemlje su privremeno nestali sa vidika, ali ne i suštinski, budući da su oni kraljevi zauvek, te na neki način inkarnirani geniji planete na kojoj živimo, a Dete je onaj-koji-dolazi... Moguće je ove tvrdnje povezati i sa drevnim astro-mitološkim činjenicama. Na primer, mesijansko Dete u tom smislu jeste zvezda koja će naslediti Severnjaču na položaju koju ova trenutno zauzima kao „najvisočija“ i krovna tačka severnog neba. To je ujedno i kraljevski, odnosno mesijanski položaj. Takva promena na vrhu neba očigledno ima određene posledice na čovečanstvo, istorijski tok i ljudsku svest. 

Alister Kroli je smatrao kako njegov sistem razvoja čoveka, između ostalog, ima za cilj i podsticanje razvijanja genijalnosti kod ljudi, odnosno da svako nauči kako da se poveže sa sopstvenim unutrašnjim genijem. Taj bi se genije onda ispoljio na način tako da čovek bude kadar spoznati šta je njegova volja te da besprekorno postupa u skladu sa tom spoznajom. Kenet Grant kaže da osoba koja nije svesna toga da poseduje istinsku volju neće biti u stanju videti bilo kakav razlog zašto bi i na koji način tu volju ispunila. Po Grantu, Kroli je smatrao da bi genijalnost trebalo da bude pravilo, a ne izuzetak, i da se sistematskim vežbanjem, uz pravilno usmeravanje, može razotkriti ili probuditi genijalnost svakog pojedinca. Naravno, dodao bih, pod uslovom da je svaki čovek mikrokosmos, u šta lično ne verujem, jer mnogi su ljudska bića samo u tehničkom smislu.
bog Set kao životinja

Grant genijalnost povezuje sa božanskim zoomorfnim atavizmima, ukazujući da njihovo pojavljivanje u svesti magičara, nadahnutog umetnika ili kakvog genija, može dolaziti kako iz prošlosti, tako i iz budućnosti. Grant kaže da je stanje poznato kao genijalnost posledica opsednutosti uslužnim duhovima, jer kreativan umetnik, podjednako kao i naučnik, prima određene nagoveštaje budućih atavizama. Po Grantu, nadahnuti ljudi mogu stvarati budućnost buđenjem određenih atavizama tako što se buduća stanja svesti prizivaju iz davno prošlih stanja, a što bi na neki način potvrdilo cikličan način proticanja vremena. Svako otkriće ili inovacija je, kako to kaže Grant, atavistički dar, te dolazi kao rezultat inspiracije koja se javlja u stanju praznine, odsustva misli ili psihosomatske iscrpljenosti.

Nadahnuće je oblik opsesije, a čovek koji je uspostavio vezu sa svojim genijem, u stanju je da tu opsesiju opredmeti, a ne samo da je posmatra. Ipak, najviši od svih genija su verski geniji budući da je reč o najvećim prosvetiteljima. Naravno, svestan sam kako ovo može zvučati uhu današnjeg sekularizovanog čoveka. Verski genij je mogao biti to što jeste jer je njegova sudbina određena uplivom božanske sile, često posredstvom kakvog anđeoskog prisustva. Podsetimo se, ne reče li Jahve Mojsiju: „Gle, ja šaljem anđela svoga pred tobom da te čuva na putu i da te izvede na mesto koje sam ti spremio. Čuvaj se i slušaj ga, nemoj mu se protiviti, jer on neće grehe vaše oprostiti, jer je ime moje u njemu. Ali ako slušaš glas njegov i uradiš sve što kažem, ja ću biti neprijatelj neprijatelja tvojih i protivnik protivnika tvojih.“ Knjiga druga – Izlazak, 23:20-23. Kako je Božje ime u anđelu, kad govori anđeo kao da sam Bog govori, jer upravo zbog prisustva Božjeg imena anđeo jeste Bog bez obzira što je samo anđeo.